o filmu
ekipa
o redatelju

festivali

nagrade
trailer
transcript filma

fotografije

press clipping
english

 

 

 

 

 

transcript filma

transkript za download: world | pdf

LYUCI, izbjeglica iz Rusije

Problemi su počeli 1990. godine.
Udala sam se za studenta iz Afrike, koji je bio crnac i počeli su problemi.
Kao prvo, svi su počeli misliti da sam prostitutka, zato što mi je muž crnac, Afrikanac.
Bojali smo se zajedno izići na ulicu.
Puno puta su na nas bacali kamenje, dobacivali razne uvrede i prostote, koje uopće ne želim ponavljati.
Nekoliko puta su nam lupali po prozorima, susjedi su vikali neka se crnac sa svojom droljom gubi odavde.
Od prvoga dana kada su vidjeli moga muža rekli su nam ravno u oči: «Crnci ovdje nisu nikad živjeli, ni neće. Nosite se oboje ili ćemo vam zapaliti sobu.»
I tada mi je moj muž rekao: 'Lucy, ti znaš da crnci ovdje u Rusiji ne mogu živjeti'.

...hrvatska (k)raj na zemlji.../

GORDAN BOSANAC, centar za mirovne studije
Kada govorimo o azilantima imam osjećaj da uistinu kada stignu u Hrvatsku što se tiče njihovih prava dođu na kraj svijeta, a s druge strane mislimo da bi se taj kraj mogao transformirati u raj na zemlji.
Kada govorimo o pravu na azil, prvenstveno što nas zanima je vidjeti na koji način jedno društvo može prihvatiti osobu koja je imala problem u svojoj zemlji, znači koja je proganjana, koja se nalazi u užasno lošoj poziciji i želi tražiti pomoć. Jer, tražiti azil je ustvari tražiti pomoć bilo koju društvenu zajednicu.

ŽARKO PUHOVSKI, hrvatski helsinški odbor
A kad je o Hrvatskoj riječ je potpuno jasno da se radi o tom da u Hrvatsku ljudi ne dolaze ni iz avanturističkih razloga niti zato da bi podijelili naše Bog zna kakvo bogatstvo, jer mi takvog bogatstva nemamo, nego uglavnom dolaze zato što im je negdje drugdje jako, jako loše. To više što su Hrvatima, ne smije se to zaboraviti, i do devedesete i nakon devedesete, mnoge države pružale azil u situacijama kad se mnogi državljani Hrvatske i ljudi koji bi danas bili državljani Hrvatske, nisu mogle drukčije snaći.

LYUCI: Za djecu je to bilo opasno. Bojala sam se pustiti ih van. Na zidove naše kuće napisali su: 'Crnčuge, gubite se odavde! Rusija je za Ruse, za bijele!'
I otišli smo u školu. Završila se nastava i djeca su izašla na ulicu. Odmah su dohvatili moje djevojčice i počeli se nabacivati njima kao loptom: 'Crnčuge, crnčuge...' , a one su plakale. Shvatila sam šta ih ovdje čeka. Kakvo bi to bilo školovanje, ako je tako od prvog dana?
Uzela sam djecu i nisam znala šta da dalje radim.

...odobravanje azila.../

GORDANA VALENTA, pomoćnica načelnika za inspekcijske i upravne poslove, mup
Mi nismo priznali još nijedan status azilanta u Hrvatskoj, prvenstveno zbog toga što osobe koje traže azil u Republici Hrvatskoj ne ispunjavaju uvjete iz našeg Zakona odnosno iz Ženevske konvencije.

GORAN MILETIĆ, centar za mirovne studije
A bilo je situacija u kojima su ljudi dolazili iz Iraka, iz Siera Leonea, znači iz ratom zahvaćenih područja gdje su im sigurno osnovna ljudska prava ugrožena, znači osnovno pravo na život im je ugroženo, a oni su to interpretirali kao: «Ne to nije osoba to koja traži našu zaštitu» Tako da mislim da se tu dosta restriktivno tumačilo.

IVAN ŠPRAJC, stručnjak za upravno pravo
Mogu samo reći da ja nisam bio ni u kojem dijelu i ni u kojem smjeru konzultiran. Nisam siguran ni da je osnovni prijedlog i nacrt tog Zakona kada se izrađivao bio pisan u suradnji sa stručnjacima, nego mi se čini da je to tek poslije pomalo stidljivo bilo iznošeno u javnost.

LYUCI: I policajci kada su me ispitivali, govorili su mi u lice: 'I sama dobro znaš zašto imaš takve probleme. Zašto si bila sa crncem? Nije bilo više bjelaca? I ta crna djeca, zašto ste usvojili tu crnu djecu, cijelu hrpu majmuna?'
Otišla sam u turističku agenciju i pitala kuda možemo otputovati bez vize. Rekli su mi: 'Postoji samo jedna zemlja kuda možete bez vize. To je Hrvatska.' Prije sam čula da je to bivša Jugoslavija i znala sam da smo s njima imali normalne, dobre odnose. Kupili smo kartu i otputovali u Pulu. Tamo sam otišla u policiju i rekla da tražimo azil. Oni su rekli: 'Dobro, dođite ujutro, ispitati ćemo vas i pomoći vam.'

lyuci je sa svojim kćerima smještena u bungalov privremenog prihvatilišta za tražitelje azila u šašnoj gredi, bivši izbjeglički kamp, nedaleko od siska.

VLADIMIR, izbjeglica iz ukrajine

Čak i u samom Zakonu, nema nikakvih objašnjenja.
Ovdje postoji Zakon o azilu, ali ne i naputak koji bi nam po točkama objasnio što on znači.

…institucijski vodič za tražitelje azila…/

DRAGO ŽUPARIĆ-ILJIĆ, centar za mirovne studije
Institucionalni vodič se sastoji od nekoliko cjelina. Na samom početku je dio koji se tiče same procedure, odnosno postupka za priznavanje azila, znači, gdje se tražitelji mogu informirati, o tome koja su im prava, i koja su to nadležna tijela koja odlučuju o njihovom zahtjevu.

EMINA BUŽINKIĆ MAAROUFI, centar za mirovne studije
Sedam ujutro je i Centar za mirovne studije zajedno sa Fade Inom odlazi na granice Nova Gradiška i Bajakovo da podijelimo Institucionalni vodič za tražitelje azila preveden na sedam jezika.
On je bio izuzetno važan jer smo u radu sa tražiocima azila, dakle naše iskustvo govori, da su takve informacije jako potrebne.

POLICAJAC NA GRANICI: Sačekajte malo, prvo ćemo se čuti sa pretpostavljenima, pa ćemo onda… 

GORDAN BOSANAC: Ja si to zamišljam da to mora stajati ovako, kako imamo za turističke vodiče po Hrvatskoj, da imamo i ovo. To ćemo sad ispregovarat.

FILIP DAMJANOVIĆ, načelnik za inspekcijske i upravne poslove, mup
Vodič je koristan, makar kažem, od početka se vodi računa o tome i čak na devet jezika je ranije Hrvatski pravni centar sa UNHCR-om napravio. I ovi letci su po svim graničnim prijelazima...

DRAGO ŽUPARIĆ-ILJIĆ: Hrvatski pravni centar je izdao letke koji su kao mala brošurica za pomoć tražiteljima azila, koje su distribuirali okolo po graničnim prijelazima.

GORDAN (ne vidi se): Jesu došli leci?

POLICAJAC: Ne.
                       Dobro. Malo ćete sad još sačekat.

GORDAN BOSANAC: Leci od Hrvatskog pravnog centra nisu došli do granice što je isto čudno. Tu informaciju treba provjeriti. Ili možda su došli pa se zagubili, ali on tvrdi da je ovo prvi puta da nešto dolazi uopće na granicu.

EMINA BUŽINKIĆ MAAROUFI: Što ćemo ako skužimo da nisu stavili vodiče tamo?

GORDAN BOSANAC: Ja mislim da prvo trebamo onda upozoriti MUP, jer je obećano da će biti, znači da su se obećanja prekršila i mislim da je to dobra informacija za javnost da se obećanja institucija ne ispunjavaju, pogotovo ova koja su vezana za azil.

DRAGO ŽUPARIĆ-ILJIĆ: Evo ga dopis. Načelnik uprave Filip Damjanović je potpisan na dopisu. Kaže da se navedena distribucija može obaviti dostavljanjem određene količine primjeraka pri čemu će vodiči uobičajenim putem biti proslijeđeni strancima u centru. Znači da će ih oni vjerojatno proslijediti.

GORDAN: To je jasno obećanje.

GORDAN BOSANAC: Možete nam obećati da ćete vaše službenike koji rade direktno s ljudima, oni će imati informaciju…

SIJEDI POLICAJAC: U svakom slučaju, možete biti uvjereni u to.

LYUCI: Ja sada to vidim i sama, na vlastitom iskustvu. To je zbog toga što mi o azilu nitko ništa ne može objasniti, ne znam postoji li to uopće u Hrvatskoj. Koliko traje procedura, postoje li kakvi okviri i rokovi za svaku proceduru, dva mjeseca ili tri mjeseca?

...ispred ježeva.../

GORDAN BOSANAC: Plan i ideja je bila da jednako tako taj vodič razdijelimo i u Ježevu koji se nalazi upravo iza mojih leđa.

prihvatni centar za strance ‘ježevo’, nekadašnji motel, središnje je mjesto za prihvat i deportaciju ilegalnih imigranata, ali i prvo mjesto s kojim se susreće svaki/a tražitelj/ica azila. nalazi se kraj dugog sela nedaleko od zagreba.

GORDAN NASTAVAK. ...ali ono što smo saznali jutros oko 09:30 h je da nećemo moći ući u Ježevo iako smo mi prošli tjedan dobili potvrdu da možemo doći u jedan dio Ježeva i tamo staviti naš vodič.
Ti ljudi imaju pravo zahtijevati azil u Republici Hrvatskoj i čini mi se da se MUP, naravno, ne želi poigravati s njima, ne želi im davati previše informacija o azilu i sada kad su ustvari shvatili što bi se moglo desiti ukoliko bi svi ovi ljudi znali to što je azil i iskoristili to pravo da bi, onda, u principu, mogli zlorabiti pravo na traženje azila u Republici Hrvatskoj. Tako da je moguće ovo samo bila zabuna.... Dobar dan.

POLICAJAC ISPRED JEŽEVA: Vi do daljnjega nemojte, alo…prekid snimke.

voditelj smjene na graničnom prijelazu slavonski brod: samo pričekajte trenutak...

GORDAN: Kad netko zatraži azil, vi ga onda predate nekome dalje, ili...?
POLICAJAC: Mi moramo odradit ono prvo i osnovni posao, da se vidi da li taj azil opravdano se traži...

GORDAN: Znači, vi bi napravili čitav interview, pitali osobu zašto ga traži?
POLICAJAC: Da, mi moramo obavit to, sasvim normalno.
DRAGO: Odmah ovdje na graničnom prelazu?
POLICAJAC: To je prvo i osnovno, da vidimo, razloge. Onda ako imamo saznanja da osoba može dobit azil, odnosno da može ići dalje u proceduru, onda se procesuira, ide dalje.

Doviđenja. Doviđenja gospodo.

GORDAN BOSANAC: Dobili smo informaciju da bi se ovdje napravio prvi interview što je malo čudno. To ćemo provjeriti. Prema Zakonu o azilu, čovjek kada samo zatraži azil, više nije do granične policije da išta ispituje, koji su razlozi, da propituje... Mislim da oni ne smiju ništa procjenjivati.  

FILIP DAMJANOVIĆ: On nema veze o odlučivanju. On uzima njegovu izjavu o namjeri da traži azil, a on će zahtjev popuniti u Ježevu.

PUHOVSKI: Ne smatra se da bi postojala obveza pomagati drugima do onima koji bi bili lijepo građeni, plavokosi i govorili engleski, a ti obično kod nas ne traže azil.

...integracija.../

GORDAN BOSANAC: Ono što smo vrlo brzo naučili je da samo unutar policije postoji nekakvi odsjeci koji se bave azilom, dok su druge institucije tu potpuno zakazale.
 
FILIP DAMJANOVIĆ: To je u Ministarstvu unutarnjih poslova potpuno osvješćeno. Ja bih volio da je više i u Ministarstvu zdravstva i u Ministarstvu prosvjete, razumijete, da su i oni malo više angažirani, a ja vjerujem da hoće.

MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I ŠPORTA:
Pa Ministarstvo će, sigurno, izraditi do kraja naputak...

MINISTARSTVO GOSPODARSTVA, RADA I PODUZETNIŠTVA:
One su sada u postupku usvajanja....

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA:
Definitivno je to ono pred nama što moramo riješiti, što ćemo riješiti.

ADEM AHMETI, imigrant s Kosova
Mi smo bili tražitelji azila. Nakon dva mjeseca i deset dana dobili smo pozitiv od unhcr-a. Od januara do 7. mjeseca, znači točno 6 mjeseci smo čekali, evo ovdje. Kad je zakon stupio na snagu, gospođa iz unhcra sa hrvatskim pravnim centrom donijela je da potpišem rješenje za mjesec dana boravka i rekla: «Uzmite ženu i djecu i imaš pravo živjeti gdje hoćeš u Hrvatskoj». Znači, žena i ja sa četvero djece, dakle šesteročlana porodica, da izađemo, podstanari, bez pomoći, bez ičega. Kako ja da živim tako u Hrvatskoj? Na kraju su rekli: 'Ako ne potpišete ovo, vi nećete iz Šašne grede izaći nikada».

hrvatski sabor

ZORAN GRGIĆ, član vijeća za nadzor sigurnosnih službi
Ne možemo ne voditi računa o činjenici da u godinama kad Hrvatska ima negativnu bilancu, znači, kada je više potrošila nego što je proizvela, pa se zadužuje vani, dovodimo sebe u jako nezgodnu situaciju ako trošimo enormna sredstva pomažući bilo kome. Prepoznajem ovdje katolički žar koji je u nas usađen, da se svima pomogne, ali ponekad treba makijavelistički reći: 'Politika nije etika', znate. I zato treba staviti klauzule da se u državljanstvo i uopće u azini proces ne mogu primati ljudi u godinama kad Hrvatska ima negativnu platnu bilancu i u godinama kada je broj umrlih daleko manji od broja novorođenih jer bi se time mijenjala etnička slika Hrvatske.

ADEM AHMETI: Pa nismo mi ptice, nismo mi psi ovdje, mi smo ljudi. Četvero djece da zatvoriš u 20 kvadrata. To nije život.
Troje djece idu u školu. Tu jedemo, tu pijemo, tu seremo, tu spavamo. Kako da oni imaju mogućnost da uče tu za školu? Kakvo je to pravo da ja budem dvije godine u jednoj baraci. To nije pravo. Velim ti... i točka. Nemam ti šta više pričat.

FURIO RADIN, predsjednik saborskog odobra za ljudska prava i nacionalne manjine
Ako se poveća broj ljudi koji traže azil kod nas, to naravno može značiti s jedne strane da je situacija u svijetu sve lošija, pogotovo u nekim zemljama, ali i da je stupanj demokratičnosti u nas dovoljno visok da ljudi odaberu našu zemlju da bi tražili azil, jer misle da bi ovdje mogli živjeti na jedan drugačiji način. S druge strane, moramo naglasiti i s time završiti, da Hrvatska nije sklona davati azil. Jer to ukazuju podaci.

ZORAN GRGIĆ: Nemojte žuriti sa zakonskim rješenjima koja će se vrlo brzo morati usklađivati sa europskim normama. Nažalost, Izrael je imao tu praksu, ja ću više o tome govoriti kada budem izlagao, da su se bombaši samoubojice namjerno zaražavali HIV-om prije nego što se raznesu tako da bi vršili biološki teror. I mi sa tog stanovišta moramo prvo paziti na sigurnost i nacionalne interese Republike Hrvatske, a onda na ljudska prava ljudi koji još nisu građani Republike Hrvatske.

ADEM AHMETI: Dosao je srpanj,nema ništa. Ponovo je došla ona: 'Gospodine, izvolite, kad niste htjeli ostati u Hrvatskoj, hajde da potpišete zahtjev za treću zemlju.» Kad je prošlo 4 mjeseca došla je voditeljica kampa ovdje: 'Geneva je vas predložila za Nizozemsku'. Dobro! Nakon dva mjeseca, opet su došli zajedno: 'Gospodine Ahmeti – nažalost!».
Onda sam rekao da hoću razgovor sa šeficom. «Vidjet ću kad će to biti moguće, kad bude slobodna...», ovo-ono, tamo-vamo, ništa... Tri mjeseca nisam mogao doći do šefice.
U četvrtak sam bio u UNHCR-u, zaštitar izlazi na vrata: 'Gospodine, nema nikog ovdje». Kako nema, pa nisu ljudi umrli ovdje, netko mora biti. – 'Nema nikog, samo vozači'!!
Kad sam ušao unutra, izašla je i gospodja i Hans i svi su izašli :»Trebaš čekat još». Pa jel bio dogovor mjesec i pol do dva. Hoću svoje rješenje da vidim gdje sam i šta sam? Nikakvo rješenje.

...nakon mjesec dana konačno u Ježevu.../

 
JOSIP BILJAN, načelnik prihvatnog centra za strance 'ježevo»
Vi meni ostavite dovoljan broj tih vodiča. Mi ćemo ih sami njima podijeliti. Ako mislite da nećemo... To je čak za mene malo i uvreda jer ako nećeš vjerovat meni, kao instituciji, ja ne znam kud ovaj sustav vodi.
Tu imamo ambulantu koja radi svaki dan do 12 sati. Ovo je kao jedan oblik nekakve, ajmo reć, kantine, tu imaju i ovu, kao, TV salu, tamo im je izlazak na terasu... Sad je zaključano, ali reći ću ja policajcu da vam otvori ako baš hoćete ići van.

Imigrant s kosova
Nemamo ništa. Htio sam ići u Italiju da radim, zbog familije. Nemamo na Kosovu ništa, nema para tamo.

JOSIP BILJAN: Dok je on ovdje smješten, on nije smješten kao svaki obični građanin, jer da se normalno i kulturno ponašao, ne bi bio ovdje ni završio.

Arta: - Zašto tražiš azil u Hrvatskoj ako si krenuo u Italiju?

JETMIR, tražitelj azila
- Ovdje su me uhvatili.
Arta: Da li bi se htio vratiti u Albaniju ili ostati ovdje?
         Htio bi ostati ovdje – u Hrvatskoj.

Arta: Kako vam je ovdje?
- Kao u zatvoru!
Arta: Da li vam se sviđa ovdje?
- Jesi ti normalna?

JOSIP BILJAN: Ovaj centar nije ni zamišljen kao nekakva zatvorska institucija. Ovo nije... to je centar zatvorenog tipa. Znači strancima u ovom centru na određen je način ograničena sloboda kretanja. Oni su svjesni toga da čine prekršaj. Svjesni su toga.

Tip u plavom: Mi nismo nikakav zločin učinili. Zašto nas ne drže 2-3 dana i onda vrate, a ne da nas drže 20 dana i tek onda kažu kad će nas vratiti?

- Ovaj ima 15 godina. Već je 25 dana ovdje.
Crni lik: Nije normalno držati 15-godišnjaka s osobama od 30 godina.   
Arta: Kako se ponašaju prema tebi?
-Isto kao i prema drugima.
Arta: Jesu li ti ponudili pomoć psihologa?
(mali vrti glavom)

JOSIP BILJAN: Pazite, djeca, u principu, ne bi smjela ni doći u Ježevo. Djeca samo dolaze s roditeljima. Znači, dijete kao dijete, može doći sa roditeljima. Ne može čak ni sa skrbnikom.

- Ali ipak jesu tu.

BILJAN: Pa jesu ako mu je određen skrbnik.

JOSIP BILJAN: Ti ga možeš i dalje tretirati kao čovjeka, ali.... tu osobu ti ne možeš pustiti van jer ta osoba ima mjeru. Mi želimo da tu osobu udaljimo s našeg teritorija, da nam ona ne počini neko novo kazneno djelo - teško. Znači, u tom pogledu... sad razmislite da li je to ono što smo rekli – 'kao čovjeka'…

BASAK CSALY: Tražioci azila nisu kriminalci. Oni ne dolaze u našu zemlju zato što su negdje drugdje napravili nešto grozno. Oni, ustvari bježe od kriminala koji je nad njima počinjen.
Tu postoje dvije važne stvari, prva je da moramo tretirati te ljude na najhumaniji mogući način, a druga je «pozitivna obveza» svake države na svijetu da balansira  rasisitičke, ksenofobične i diskriminirajuće stavove u društvu.

ZINA ALIBEGIĆ: Gdje ona onda gdje on kao opresor odbija znači dati mu bilo kakvo rješenje bilo kakav objašnjenje.
MILAN: Tako je

teatar potlačenih kazališna je metoda propitivanja i izmjene društvenih uloga uživljavanjem u uloge drugih. promatrači aktivno interveniraju u izvedbu i zajednički traže rješenje…
utemeljio ga je brazilski dramaturg augusto boal

 

ZINA ALIBEGIĆ, voditeljica teatra potlačenih
Ono što si doživio, to sad pokaži: «...ali dajte, ja moram znati. Pa ja sam tu već pet godina i nitko mi ništa ne govori. Samo me šaltate od jednog do drugog. Dođi sutra, dođi za mjesec dana, dođi za pet mjeseci...»

MIROSLAV HORVAT, voditelj prihvatilišta za tražitelje azila, mup
Ja ne doživljavam nas u MUP-u kao tlačitelje, nego kao ljude koji provode zakon i koji pomažu ljudima koji dođu, da bi im osigurali zaštitu i pokušali riješiti njihov status. Da li je on rješiv ili nije rješiv to sad ne možemo....

Šašna Greda...proba.../

AHMETI: Izvolite, u čemu je problem?
LYUCI: Dolazimo k vama već dvije godine. Znate već i mene i moju djecu i svaki put nam govorite da još čekamo... Koliko još moramo čekati?
AHMETI: Kud je našla baš Hrvatsku?

TATJANA: Dobro, nas zanima kada gospođa Ivanova može dobiti odgovor i to konkretan odgovor?

...Sisak...izvedba.../

AHMETI: To se ne zna nikad.
EMINA: Kako mislite, ne znate... Ja vas lijepo molim da razgovaramo...
AHMETI: Molim vas, gospođo, trenutak, mi znamo bolje od vas... Rekao sam, moj kolega je na godišnjem odmoru. Kad on dođe, ja idem na godišnji odmor, prema tome...
EMINA: Ne možete mi reći da i vi odlazite na godišnji...
AHMETI: ...samo malo, pa ja pričam valjda. Kad on dođe, ja idem, kad ja dođem, zajedno ćemo ispuniti njihov zahtjev i papire i poslati gore kod šefa...
EMINA: Želite li mi reći da ću ja sad 2 mjeseca morati čekati?
AHMETI: Dva mjeseca nije ništa, ni dvije godine nije ništa. Ljudi čekaju šest godina pa još nisu dobili nikakav status.
Odluku mi ne možemo reći. Kad se vratimo s odmora, vidjet ćemo što možemo...
EMINA: ...kad se vratite s godišnjeg...
 
MIROSLAV HORVAT: Kad vi u jednom sustavu kao što je Ministarstvo pokrećete projekt, onda iza njega mora postojati određeni program, određeni elaborat, financijska konstrukcija…
U slučaju gospođe moglo se i drugačije napraviti jer već dugo boravi ovdje, ali djeca kroz igru uče, a i bit će uključena u školski proces pa će onda imati dopunsku nastavu u školi.
A gospođa neka se još malo strpi, njezin predmet će uskoro biti riješen, njen status će biti riješen u Republici Hrvatskoj.

LYUCI: Tek kada je došao prvi rujna i sva su djeca krenula u školu, ja sam mislila da će moja djeca također krenuti i da neće biti nikakvih problema. Kada sam pitala socijalne radnike ovdje, hoće li moja  djeca krenuti u školu, rekli su mi da ne mogu bez potrebnih papira iz Ministarstva kulture.
Ja i moja djeca želimo pričati na hrvatskom, zato što živimo u Hrvatskoj. One trebaju živjeti zajedno sa hrvatskom djecom, ne treba nama posebni učitelj ruskog jezika.

krajem travnja 2006. obitelj ahmeti dobila je zaštitu u kanadi

AHMETI: Još sam kao u snu, ne osjećam još ništa, budemo vidjeli kad dođemo u zračnu luku, pa možda budem bolje.
Zadnjih šest godina ovdje, najljepši osjećaji vezani su uz školu za djecu, dijete koje mi se rodilo ovdje, u Hrvatskoj, i evo na današnji dan, 27. travanj 2006., u ovo doba, 15 do 6, skoro će napuniti 5 godina, za 3 mjeseca - putuje odavde bez ikakvog državljanstva i bez ikakvih prava.
To je to.

- Zadnja kava?

AHMETI: Ne daj Bože da je zadnja.

- Zadnja u baraci...

AHMETI: Jeste.
Ako imamo sve što nam treba, možemo polako ići...

LYUCI: Neki razumiju kako nam je ovdje teško, kako visimo u zraku, između neba i zemlje, između svoje zemlje i Hrvatske, u kojoj tražimo azil. Visimo u zraku.
Tamo se ne možemo vratiti, a ovdje ne znamo što će biti i što ćemo dobiti.

nakon četiri mjeseca čekanja lyuci je sa svoje dvije kćeri pobjegla iz šašne grede.
nije dočekala rješenje mupa
 
obitelj ahmeti u hrvatskoj je provela 6 godina, od toga dvije i pol godine u šašnoj gredi
 
ilegalni imigranti s kosova i albanije, deportirani su dan nakon našeg razgovora.
jetmir, tražioc azila, također je deportiran

od stupanja na snagu zakona o azilu u srpnju 2004. do kraja 2006. godine bilo je
gotovo 350 zahtjeva za azil u republici hrvatskoj
niti jedan nije odobren

nakon brojnih pritisaka međunarodnih institucija, nevladinih organizacija i medija, u studenom 2006. naglo je odobren prvi azil, navodno kršćanki iz sudana

u lipnju 2006. prihvatilište u šašnoj gredi zamijenjeno je boljim prihvatilištem u kutini
centar u ježevu ograđen je dvometarskim betonskim zidom i 'opremljen' video-nadzorom

aktivisti centra za mirovne studije zatražili su na uvid rješenja o zahtjevima za azil.
rješenja su naglo proglašena službenom tajnom.

 

 

 
  2007. HRVATSKA (K)RAJ NA ZEMLJI | web design by: 3yes3